Ako u našem misaono, osjetilno, osjećajnom labirintu ne pronađemo središte, onu točku iz koje izvire naša svjest o pokretu, pokret stvara simfoniju univerzuma našega uma ali to je konzert bez dirigenta. To je razlog zbog kojeg naši pokreti više ne slijede osnovni zakon iz kojeg se razvijaju, zakon zlaznoga reza, pa gubeći spiralnu dinamiku ponekad narušavaju geometriju našeg tijela i postaju razlogom bolova u našem sustavu za pokretanje. Naš mozak, ta najsavršenija tvorevina univeruma, sudjeluje u komponiranju i izvođenju simfonije univerzuma, ali bez naše svijeti o pokretu mozak je samo orkestar bez dirigenta. "Aktus purus" je dirigent koji, za nas nečujnu glazbu univerzuma, još uvijek stvara. "Primum mobile" u našoj glavi je naša svijest o pokretu koja postaje skladatelj i dirigent naših svakodnevnih pokreta.
Manu propria pokreti su suptilna simfonija koja proizlazi iz 4- D samopoimanja, 4- D samostabilizacije i prelazi u 4- D samomobilizaciju.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Integracija vremena i prostora- znači, otkriti ili osjetiti u pravom momentu uzrok i bit problema koji treba riješiti; bol u leđima ili u jednom od zglobova ekstremiteta, glavobolja, ukočenost u vratu itd.
Tijelo šalje signale, pretvarajući emocije u osjećaje, koje treba na vrijeme prepoznati i na njih reagirati promjenama. Za promjene nikad nije kasno, ali je bolje što se uzrok problema ranije otkrije. U "umijeće pokreta" ubrajam i sposobnost prepoznavanja problema, 4- D samopoimanje, otkrivanje mjesta na kojem je došlo dao narušavanja geometrije tijela i pokret. 4- D samostabilizacija je put ka ponovnom uspostavljanju harmonije prostora zglobova u tijelu, a 4- D samomobilizacija je put ka ponovnom uspostavljanju geometrije pokreta.
Manu propria kineziterapija je konzept kojim pokušavam pacijentu objasniti uzroke njihovih problema i razloge za promjene u držanju i pokretu tijela. Najvažnije za pacijenta pri tom novonastajućem procesu je da mu znam objasniti način po kojem će najlakše provesti te promjene.
4- D samopoimanje je metoda kojom uvodim pacijenta u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, u svijet njegovih osobnih ideja. Ideja o pokretu mora izrasti iz samog pokreta, njegove dinamike i ritma te mora postati inspiracija, čista spoznaja trenutka pacijentove spremnosti za stvaranje nečeg novog. Kada pacijent shvati da je stari pokret je odslužio svoje trajanje, to je pravi trenutak za njegovu novu kreaciju, trenutak i prostor se sjedinjuju u prostor- vrijeme i postaju četvrta dimenzija pokreta, 4- D samomobilizacija.
4- D samomobilizacija zahtjeva mobiliziranje pokretačke energije i njeno sjedinjenje s energijom samospoznaje u energiju za ostvarenje tih novospoznatih mogućnosti. Ta metoda nas vodi ka ostvarenju svojih novih mogućnosti i mi u dimenzijama samosvijesti zapoćinjemo njegovati to novonastalo svojstvo, kao svoje umijeće.
Po zakonu vjerojatnosti, koji vlada u mikrosvijetu naše samosvijesti, dolazi do daljnjeg oslobađanja energije. Taj proces u mikrosvijetu, tako čarobno, skoro poetski opisan u znanosti, nam otkriva pravu ljepotu i snagu naše osobnosti. Pri tom procesu jedna energija prelazi u drugu i mi postajemo svijesni naše tuge i sreće, naših bolova i njihovog suzbijanja. Taj novonastajući proces u našoj svijesti nam pomaže da obnavljamo geometriju tijela i pokreta, suzbijamo naše boli, pretvaramo neugodne osjećaje u ugodne.
Izgleda, kao da taj proces, izazvani valovima naše svijesti, radi po principu poznatom u metereologiji pod nazivom"Efekt leptirovih krila" koji kaže: "Ako leptir mahne krilima u Kini, dolazi do promjene vremena u Americi." Događa li se to valovima i skokovima kvantne energije u cijelom univerzumu?
Iz toga, razmišljajući dalje, dolazim do zaključka da snaga naše svijesti, preko naših misli, može pokrenuti i naše tijelo, može odrediti pravac i oblikovati naše kretanje.
Kreacijom svakodnevnog pokreta, spoznajom osobnog ritma, otvaramo mogućnosti stavaranja daljnjih kreacija. Kada smo metodama 4- D samopoimanje, samostabilzacija i samomobilizacija ostvarili umijeće svoji svakodnevnih pokreta smijemo se upustiti u avanturu imitiranja. Sa savršenom osnovom pokreta u koju se, ako eksperiment imitiranje ne uspije, možemo vratiti, postajemo sigurni pri izvođenju i oblikovanju novih pokreta. Umijeće svakodnevnog pokreta tako postaje okvir za nadgradnju da bi mogli naučiti i izvoditi tuđe ritmove.
To se može usporediti sa klapskim pjevanjem. U klapi može pjevati samo onaj tko je, do savršenstva, izvježbao osobni glas, onaj tko u svakoj novoj pjesmi svakom novom aranžmanu zna i može zadržati svoju karakterističnost i ritam.
Tako razmišljajući o dimenzijama naše svijesti, te iz njih proizašlim pokretima, počela se stara izreka "Svatko je kovač svoje sreće" u meni samoj potvrđivati. Manu propria znači vlastoručno, pa pomislih uzmimo "manu propria pokretom" sudbinu svoga tijela u svoje ruke.
Tetravalentnost naših pokreta
Valencija (lat. valentia = moć, kapacitet) je svojstvo atoma nekog elementa da se spaja s atomima drugog ili istog elementa.
U okvirima teorije o nastajanju i razvijanju kreativnih sposobnosti kod čovjeka srela sam se sa tetravalentnim kodom, po kojem se određuje i vrednuje ta sposobnost.
Da bih sama sebi bolje razjasnila ideju "Manu propria kineziterapija" i iz nje proizašlo "Umijeće svakodnevnih pokreta" morala sam si ucrtati okvir unutar kojega ću razrađivati koncept. Spoznaja o četverodimenzionalnosti univerzuma ljudskoga uma mi je postala ideja vodilja pri daljnjem radu. Razmišljajući o mogućnostima po kojima bih mogla te četiri dimenzije uistinu spojiti u pokret i pretvoriti ga u umijeće, počela sam crtati elemente svjesno izvedenog pokreta i dodavati mu dimenzije uma kao valencije kojima sam pokret i univerzum uma međusobno povezivala. Činjenica da je svaki pokret ljudskog tijela trodimenzionalan, da stvara prostor proizlazeći iz spiralne dinamike zakona zlatnoga reza te da svojim ritmom određuje i svoje trajanje, olakšala mi donošenje zaključaka. U skiciranim okvirima mog novog koncepta se ukazao "kod" umijeća pokreta. Sjedinjujući dimenzije svijesti s dimenzijama pokreta spoznala sam svoje 4- Dimnezije. "Kod" po kojem sam spoznavala dimenzije je bio pentavalentan:
- samosvijest
- samopoimanje
- samostabilizacija
- samomobilizacija
- dinamičko ritmička ravnoteža
Samosvijest
Dio neurologije koji se bavi samosviješću kaže da je misao trenutak cjelokupnog tjelesnog doživljaja pa je, prema tome, svijest sveukupno psihofizičko doživljavanje tijela. Pamćenje je sposobnost pretvaranja određene, u mozgu, pohranjene misli u novu misao. Učenje je sposobnost trajnog pohranjivanja zapamćenog i odvija se paralelno s pamćenjem.
Recimo odmah da na pitanje, što je samosvijest, ne postoji izravan odgovor. Samosvjest, subjektivnost i individualnost je trojstvo pojmova o čovjeku koje se proteže kroz cijeli razvoj filozofije i ono artikulira svaki interes za njeno daljne istraživanje.
Intuitivnost koja proizvodi subjektivni doživljaj svijesti je pokretačka snaga samog procesa filozofiranja o samosvjesti. Svjest o sebi samom i svojim mogućnostima je viša dimenzija svjesti.
Mi samo intuitivno razumijemo izreku "Čovjek je ostvario novu dimenziju svjesti". Ništa nam nije bliže od osobne svjesne spoznaje koja nas navodi na razmišljanje, ali kada želimo to svoje stanje definirati dolazi do problema već pri izboru riječi. Definicija ne smije biti cirkularna nego eksplicitna, što znači ona mora biti strogo određena, izričita, jasna.
Svijest je budno stanje u kojem percipiramo zbivanja u tijelu i oko njega, te ih automatski povezujemo sa ranijim iskustvima i spoznajemo nova. Svijest je naše osnovno svojstvo, naša prvotna datost, nesvodiva na bilo što drugo. Ona je zbirni naziv za sve ono što si možemo predstaviti, što možemo spoznati, doživjeti ili osjetiti.
Takva definicija svjesti obuhvaća više mogućnosti i nije potpuno određena. Zaključujem da se, pojmovi svijest, samosvjest i samopoimanje, daju samo tumačenjem razjasniti, a ne i definirati.
Biti "svjestan" sebe samoga znači biti:
- spoznat od samog sebe
- samom sebi shvatljiv
- samom sebi prisutan
- obuhvatati samog sebe
- afirmirati samog sebe
- voliti samoga sebe
- donositi samostalne odluke
Mi sebe jednostavno živimo i to često potpuno nesvjesno. Samosvjest posjeduje kvalitete koje se mogu osjetiti, ali nemogu opisati.
To stanje "osjećati se nekako" je i glavna značajka fenomenološkog doživljaja svjesti, njeno neposredno postojanje u nama. Predmeti koje tim osjećajem spoznajemo ne posjeduju tu kvalitetu, pa im time automatski ne pridajemo stupanj stanja svjesti. Za razliku od predmeta, mi zahvaljujući posjedovanju svijesti, imamo odnos prema svijetu oko nas i prema sebi samome. Posjedovati samosvjest znači biti u posjedu dimenzije koju možemo nazvati unutarnja perspektiva. Bića bez samosvjesti ne doživljavaju tu unutarnju perspektivu koja nam omogućava pravo funkcioniranje naše svijesti te određivanje i razlikovanje kvaliteta doživljavanja i spoznavanja. Zahvaljujući njoj mi spoznajemo razliku okusa čokolade, voća ili kiselih krastavaca. Tom perspektivom smo u mogućnosti svjesno razlikovati kvalitetu doživljaja gledanja u oblake, slušanja muzike, udisanja morskog zraka, dodira breskve ili različitih okusa vina. Uživanje ili neuživanje u trenutcima koje proživljavamo određuje naša svjesnost, neposredni osjećaj koji u tim trenutcima spoznajemo. Imenujući taj aspekt svjesnosti govorimo o Qualiji kojom se u filozofiji objašnjavaju značajke stanja ljudske svijesti koje su subjektivnog karatera. Pošto je Qualija čisto subjektivna kvaliteta, život bez nje bi bio život bez unutarnje perspektive, a time i bez subjektivnosti. Takav život bi sličio životu Zombija, bića bez svjesnog unutarnjeg života. Spoznajom osobne unutanje perspektive, onoga što nazivamo subjektivnost, mi ulazimo u svijet samopoimanja.
Samopoimanje
Pokreti, koje u svakodnevnom životu izvodimo, često nisu dio naše svjesti nego sredstvo za spoznaju i svjest o svijetu oko nas, a ne sredstvo za spoznaju nas samih.
Analiza aktiviteta svakodnevice, svjesno povezivanje pokreta i njegove namjene, pruža nam bolje razumijevanje i same samosvijesti, filozofskog "Ja" u nama te uz pomoć našeg egoističnog, fenomenološkog "Ja" i razumjevanje procesa samopoimanja .
Izgleda nam kao da nismo u stanju to svoje" ja", osjećati odijeljeno od pokreta i stanja pri kojem pokret izvodimo. Evolucija nam za to nije podarila osjetila pa smo, jednostavno, prepušteni svjesnoj spoznaji sebe samoga.
Jedno nam pri tome mora biti jasno, mi imamo samosvjest, a ona nam, iako bez direktnih osjetila, već svojim postojanjem omogućava spoznaju zakona koja vladaju u unutar njenog nastajanja. Ja već ustajanjem spoznajem svoje raspoloženje, osjećam tugu ili sreću u sebi te znam i razloge za moja stanja. Dan pun novih izazova mi omogućava učenje i pamćenje uvijek novih zakona kojima mogu usmjeravati moja raspoloženja i njihovu svjesnu spoznaju.
Svijest, hipotetički gledano, je nastala prije svega drugoga što čovjeka čini čovjekom. Ona je u svom razvoju trebala osjetila preko kojih je mogla spoznavati svijet u kojem se razvija, ali je pri tome zaboravila stvarati osjetila za svjesnu spozaju sebe same. Počela je spoznavati domaćina u kojem se nastanila. Tako se razvijala svjesnost stanja tijela, duboki senzibilitet za koji postoje i senzori koje nazivamo proprioceptorima. Razvijena tako u domaćinu počela je usmjeravati njegovu spoznaju na svijet u kojem se razvija, te izradila povratnu vezu između sebe, tijela i njegovog funkcioniranja u svijetu. Tako se negdje na rubu našeg postojanja stvarala i samosvjesnost uvijek u vezi sa našim djelovanjem, ali skoro nikada nije nastajala sama za sebe.
Da bi optimalno djelovala i kroz taj proces bila i spoznata, samosvijest nesmije djelovati samo unutar predviđenog i već spoznatog, nego i unutar onog potencijalnog u nama. Zbog sebe samoga, zbog jačanja osjećaja samosvjesti, zbog mogućnosti stvaranja novih teza o svojim mogućnostima, moramo naučiti, untar svojih svjesnih djelovanja, spoznati i vrednovati novonastale hipoteze. To je sposobnost apstraktnog mišljenja, koju zahvaljujući razvoju funkcionalnosti mozga posjeduje svaki čovjek. Zahvaljujući toj vrsti mišljenja mi se snalazimo u "umjetno" stvorenim svjetovima kao:
svijet šaha, logike, muzike, literature, matematike , fizike.
Mi nesvjesno treniramo našu svjest i prihvaćamo zakone tih novonastalih svjetova. Pri tome nam je čak i ugodno, a ono naše filozofsko "ja" se razvija i samostalno uči dalje. U odnosu sa izazovima izvana, često svijesno djelujemo na proces svjesti, ali pri tome nesvjesno zapostavljamo proces samopoimanja, kao da živimo bez egoističnog, fenomenološkog "Ja" .
Univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u nama je tijesno spojen s našim pokretima i stanjima, koji su mjerljivi zakonima klasične fizike, pa su se za pokrete kao i za osjećanje stanja tijela razvijala naša vanjska osjetila i postajala uvjetom njihove svjesne spoznaje.
Mi doživljavamo i spoznajemo svoje pokrete, naša duševna i tjelesna stanja ne spoznavši, pri tome da je univerzum našega uma, jedini prostor za njihove odnose, njihov jedinstven nositelj i da u njemu naše fenomenološko " ja" čeka još uvijek na zakone njegove dokazljivosti.
S pravom možemo reći da je samosvijest, tj. spoznaja fenomenološkog "ja" u svijesti, temelj svake druge spoznaje. Kada kažemo npr. moje subjektivno mišljenje ili moj subjektivni stav, mi pri tome ne razmišljamo o energetskom procesu samosvjesti koji nam to mišljenje ili stav omogućuje.
Ako samosvijest, kao temelj, omogućuje svaki čovjekov svjestan čin, te ako čovjekova djelatnost svoj vrhunac doživljava u stvarnoj spoznaji onoga što čini, onda je očito da je samosvijest prva, jasna i apsolutno sigurna spoznaja. Ako se pri tome oslonimo na najnovija istraživanja u području biofizike, tada bi mogli reći da je, to moje fenomenološko "ja", dakle univerzum umno- osjetilno- osjećajnog u meni, kompleksni informacijski sustav u kojem titra moja životna energija i postaje moje samopoimanje.
Spoznaja te energije je uvjetovana zakonima kvantne mehanike, koji našim osjetilima nisu direktno spoznatljivi, a u njima vladaju radikalno drugačiji principi nego oni u koje mi vjerujemo. No samo saznanje da ta energija postoji, te saznanje da ju mišlju svjesno pretvaramo u različite oblike djelovanja je ujedno i poziv na razmišljanje o njoj. Morali bi, kao što se koristimo informacijama iz svijeta znanosti, umjetnosti, sporta, ekonomije i politike, naučiti prepoznavati informacije koje nam šalje naš utjelovljeni um, koristiti ih i iz njih dalje učiti. Samopoimanje je energetski proces iz kojeg izrasta energija naše slobodne volje kojom svjesno donosimo odluke o promjenama.
Svjesna odluka i samostabilizacija
Da bi čovjek odlučio koristiti energiju samosvijesti i samopoimanja pri spoznavanju svojih mogućnosti te da bi se odlučio na korekturu otkrivenih pogreški, potrebna mu je motivacija. Motivacija, je osnovna pokretačka sila svih naših aktivnosti, pa tako i svjesno izvedenog pokreta.
Između motivacije za pokret i njegovog početka, tijeka i kraja postoji određenost slična matematičkom odnosu. Dobra motivacija uzrokuje lakoću izvođenja neke radnje i možemo ju podijeliti na unutarnju i vanjsku motivaciju.
Unutarnja(intrinsička) motivacija je stvaralačka i dolazi iz osobne želje za nekim činom ili promjenom. Nju možemo nazvati i porivom pa ona, pravilno usmjerena, privodi poslove kraju i ostvaruje rezultate.
Vanjska motivacija je lakše spoznatljiva, prihvatljiva i ostvarljiva, ali ju je još lakše izgubiti. Ona traje dok se maše batinom ili obećavaju rajski vrtovi.
Nauka o pokretačkoj sili, motivaciji pokreta, sadrži u sebi analizu dinamičkih procesa unutar struktura koji je induciraju. Motivacija je u prvom redu misao, pa se nauka o njoj mora pozabaviti njenim unutarnjim, intrinsičkim dinamičkim nastajanjem.
Svjesnom spoznajom djelovanja te energije, njenim prelaskom u misao o cilju koji želimo ostvariti, mi postajemo motivirani za izvođenje nekog pokreta.
Ako sebe ne uvjerite da je posao u koji se upuštate upravo to što želite, mala je vjerojatnost da ćete uspjeti u njegovom izvršenju, a pokreti, kojima se pri tome morate služiti, postaju dodatno opterećenje za cijeli vaš organizam.
Različiti faktori za nastajanje unutarnje pokretačke sile, motivacije su:
- namjera,
- želja,
- volja,
- cilj,
- raspoloženje,
- potreba,
- prisila.
Terapeut postaje sudionikom u energetskom procesu promjena u pokretu i držanju tijela kod pacijenta. Njegova pomoć je nužna, jer se promjene događaju samim procesom svjesnog spoznavanja pogreški. Svjeno spoznavanje pogreški je jedino moguće usporedbom sa korektno izvedenim pokretom. Pacijent u prvim trenutcima samopoimanja i samostabilizacije tijela ne smije biti sam, jer tada dolazi do osnovnih promjena u unutarnjoj, dinamičnoj, ravnoteži tijela. Objašnjavajući kompleksnost pokreta terapeut mora znati zaustaviti pacijentov pokret u trenutku kada je nephodna stabilizicaja zgloba, da bi pacijentu ukazao važnost stabilnosti zgloba za daljnji tijek pokreta. To su trenutci, kada, do tada dobro poznato, tijelo, pacijentu postaje nepoznanica. Ta prva iskustva mogu biti i neugodna:
prolazna vrtoglavica, tjelesna slabost, pa čak i pojačanje osjeta boli.
U tim trenutcima terapeut mora biti prisutan, mora biti podrška da ne bi došlo do nastajanja, nepotrebnih strahova ili nesigurnosti u donošenju odluke. Terapeut bi trebao prepoznti u kojem dijelu pacijentovog samopoimanja i u kojem dijelu samostabilizacije tijela nastaje problem te mora znati ponuditi alternative koje pacijentu omogućuju pronalaženje načina za sjedinjavanje samopoimanja i samostabilizacije. Disanje je pri tome važan čimbenik koji omogućava pacijentu da pronađe svoj osobni ritam i dinamiku. Varijacijama ključnih pokreta, pacijent mora naučiti sam pronaći svoju točku težišta, koordinirati unutarnju i vanjsku ravnotežu, te dozirati potrebnu snagu za samostabilizaciju.
Pri tretmanu "manu propria kineziterapija", pacijent mora naučiti pokretom spoznavati i koristiti svoj prostor i mjeriti svoje vrijeme. Pri tome ne smije doći do imitiranja tuđih držanja i pokreta.Terapeut objašnjava i vodi pacijenta procesom samopoimanja do odluke, a pacijent mora sve pokrete izvoditi sam iz točke težišta svoga tijela svojom dinamikom i ritmom. Cijeli proces spoznavanja pokreta mora biti popraćen svjesnim spoznavanjem emocija koje pri tome postaju vidljive. Svjesno spoznate emocije, tada prelaze u osjećaje i postaju pokretačka snaga za umijeće pokreta.
To je najvažniji dio puta razvijanja osobne kreativnosti i zbog toga zahtjeva puno vremena i strpljenja.Terapeut je, samo, vodič na putu koji pacijent mora preći sam.
Samomobilizacija
Nova iskustva stičemo susretanjem s nečim novim, a vježbom, možemo novim iskustvima stečeno znanje, pretvarati u nove automatizme, koje pohranjujemo u pamćenje.
Formiranje novih oblika držanja tijela ne smije biti imitiranje izvođeno tuđim ritmom i dinamikom. Tek kada pronađemo i razradimo osobnu dinamiku i ritam, uvježbani načini pokreta oblikuju držanje tijela i postaju dio tjelesnosti.
Kod učenja spoznaje i svijesnosti pokreta, važno je naučiti misliti prostor u kojem pokret nastaje, spoznati podražaj koji ga uvjetuje, te vremensko trajanje do reakcije tijela na njega.
Pokret nastaje u prostornoj i vremenskoj dimenziji. Spoznavši ritam i dinamiku njegovog izvođenja, osjećamo i razliku između funkcionalnog i nefunkcionalnog pokreta. Funkcionalan pokret je ekonomičan i koordiniran unutarnjom, dinamičnom ravnotežom, a kvaliteta mu ovisi o integraciji u prostor i vrijeme.
Prostor pokreta definiramo mjerenjem ili spoznajom različitih uglova zgloba koji izvodi pokret, a vrijeme mjerimo njegovim ritmom. Ugao pod kojim zglob izvodi pokret je prepoznatljiv vizualnom kontrolom. Prostorvremenska koordinacija je uvjetovana trodimenzionalnom promjenom ugla pod kojim se pokret izvodi i njegovom sinhronizacijom s osobnim ritmom.
Kada naučimo tumačiti različite podražaje na osjetila, te svjesno doživimo reakciju tijela na te procese, tada možemo vlastitim ritmom i dinamikom utjecati na njihovo trajanje i njihov razvoj. Dakle uključujući znanje o pokretu, koje smo pohranili u dijelu mozga za pamćenje i služeći se iskustvom, stečenim vježbanjem, ostvarujemo subjektivnu reakciju na podražaj. Takva vrsta reakcije proizlazi iz naučenih lekcija spoznaje tijela i pokreta. Vježbanje svijesnosti i spoznaje tijela ostvarujemo sinhronizacijom odnosa među osjetilima / vizualnim, auditivnim, kinestetskim, taktilnim, vestibularnim/.
Dinamičkom ravnotežom unutar mišića ostvarujemo neutralni položaj zgloba, dakle, položaj iz kojeg bi trebali početi pokret pri kojem dolazi do opterećenja struktura koje ga izvode. Po završetku pokreta, nakon izvršene radnje, zglob iz kojeg je pokret počeo treba ponovo vratiti u neutralni položaj. Time se ponovo uspostavlja unutarnja dinamička ravnoteža struktura, a zglob je ponovo spreman za novi pokret.
Na samom početku uvježbavanja nekog pokreta moramo reaktivirati taktilne, kinestetičke i vizuelne procese spoznaje. Inteligencija pokreta i tijela imaju pozitivan efekt i na trening i na razvoj neuromišićnih funkcija. Misaoni procesi, djeluju na ponašanje iskorištavajući plasticitet centralnog nervnog sustava. Pomoću misaone dimenzije pokreta, misaonih slika i percepcije mišljenog u tijelu, možemo ostvariti savršenstvo kretanja. Propriocepcija- svjesno spoznati položaji dijelova tijela, omogućuje nam kontrolu toka pokreta. Pri sportu, na primjer kod skijanja, najvažnije je znati pravilno prebacivati težinu tijela s jedne skije na drugu da bi težište tijela uvijek bilo direktno iznad opterećene skije. Kada to naučimo tada samom težinom tijela i malim pritiskom na skije možemo skijati i zaustavljati se po volji. Kod tenisa je pored pravilno naučenih pokreta ruku vrlo važna i vizuelna kontrola loptice i njenog puta.Tako možemo uvijek odrediti udaljenost loptice od reketa i pogoditi je, točno, njegovom sredinom.
Pokreti svkodnevice su puno jednostavniji i lakše savladivi. Zašto nebi bili i precizno izvođeni? U sportu je svaki pokret smišljen, izvodi se od početka do kraja korektno, a u vrijeme učenja i potpuno svijesno. Misaona dimenzija oblikuje pokret u motoričkom centru mozga, daje mu namjenu, oblik i trajanje. U svakodnevnom životu,rijetko izvodimo pokrete do kraja. Prekidamo ih ne razmišljajući kakve to posljedice ostavlja u mišićima i zglobovima. Mozak računa sam, konstruira pokret i šalje u mišiće onoliko poticaja, koliko je potrebno za njegovo izvođenje. Prekinemo li pokret prije njegovog kraja, neiskorištena, poslana energija, prelazi u bolnu napetost mišića.
Osnovno pravilo spoznavanja pokreta, da bi ga mogli pravilno i upotrijebiti, je spoznaja njegovog cijelog toka. Mišić, da bi pravilno i bezbolno funkcionirao mora biti na kraju puta rastegnut u svoju prirodnu duljinu. Rastegnut mišić dobiva ponovo snagu za novi pokret, a prostor unutar zgloba, koji pri tome mijenja položaj dijelova tijela, ostaje slobodan i odterećen.
Tako spoznat pokret treba znati sjediniti s pokretima svakodnevice:
- u kupaonici
- u kuhinji
- na putu do trgovine
- pri šetnji
- na radnom mjestu
- pri kućnim poslovima
- u dnevnoj sobi
- kod sporta
- pri jelu i piću
- kod relaksacije
Zdravlje obitava u svakodnevnom životu, u kući i na ulici, a ne u zdravstvenim ustanovama i upravo zbog toga bi svakodnevica trebala postati vježbaonica za njegovo održavanje.To je najlakši put učenja i pamćenja novih oblika pokreta. Svaka vježba mora postati kreacija onoga tko ju izvodi i zahtjeva puni angažman misaonog i intuitivnog dijela mozga i svih osjetila.
Unutarnja i vanjska dinamička ravnoteža, osnova koordiniranog pokreta
Uzmimo jedan primjer. Vi sjedite i čitate moje rečenice, a sutra ćete isto tako sjediti na vašem radnom mjestu razmišljati kako riješiti postavljeni vam problem.Vaše oči se u ovom momentu kreću od riječi do riječi, bude se neke emocije u vama, sjećanja i automatski se pokreću i vaše misli. Nepokretnost napisanih slova, sastavljenih u riječi koje čine rečenicu, neka fotografija koju gledate, sve to je izazov vašem tijelu za pokret kojeg vi niste svjesni. Vi ste živi, a život je vječni pokret.Čini vam se da sjedite mirno i da je jedini pokret koji izvodite, pokret ruke kod okretanja stranice.To nije prava realnost vašeg stanja. U ovom mirnom momentu, totalne opuštenosti je vaše cijelo tijelo u pokretu. Mišići, pod utjecajem proprioceptora, svojim se, neprestanim radom brinu za ravnotežu i održanje uspravnog držanja vašeg torza. Nervnim putevima struje neprestano električni impulsi, srce radi i krv cirkulira cijelim tijelom, svakim udisajem mjenja se zrak u vašim plućima. Tijelo neprestanim pokretom brine o održanju života u vama, hrani vas, izbacuje nepotrebne tvari, gradi obranu, reagira na trenutačnu slabost imunog sistema. Unutar vaših kostiju stvaraju se neprekidno nova krvna zrnca, na milione u sekundi. Vaše tijelo se pokreće i kada vi mislite da mirujete. Svi ti pokreti održavaju vašu unutarnju ravnotežu. Život je pokret, a pokret održanje dinamične ravnoteže koja je kod svakog od nas, neusporediva i nezamjenjiva.
Dinamična ravnoteža je preduvjet za ljudski koordinirani pokret u prostoru, a ritam je nastajanje pokreta u vremenu. Ritam inicira pokret i on je"osobnost pokreta". On je zarazan i pulsira u cijelom tijelu, oblikuje univerzum umno-osjetilno- osjećajnog u nama i mi se tada stapamo s pulsirajućim velikim svijetom.
Univerzum je nastao "velikim praskom" - inicijalnim pokretom koji je njegova osobnost, koji još uvijek traje i održava kozmičku ravnotežu. Razmišljanja o njegovom kraju, o tome dali će se sve u jednim momentu zaustaviti i izazvati mrtvačku ukočenost ili se ponovo vratiti sam u sebe spreman na novi početak. Prestanak pokreta bi značio kraj univerzuma i kraj života.
Još jednom naglašavam život je pokret, a pokret je ritam.
Dobra koordinacija pokreta je ovisna o dobrom osjećaju vlastitog ritma i njegovoj primjeni. Primjer dobre koordinacije pokreta upotrebom pravilnog ritma su, plesači afričkih ritualnih i južnoameričkih tradicionalnih plesova. Mi im se divimo, pokušavamo u našim plesovima imitirati njihov ritam ne razmišljajući o njegovom porijeklu.
Ritam, naš osobni vuče svoje osnove u odgoju i sredini u kojoj smo rođeni i odrasli. Antropolozi su studijom razvoja djece u Afričkim plemenima došli do zaključka, znajući da dječiji mozak u svom oblikovanju i nastajanju njegove funkcionalnosti prima poticaje iz okoline, da afričko djete još u povojima, nesvijesno razvija u sebi širinu osjećaja za ritam. Razlog je jednostavan, dijete iz afričkog plemena je zbog načina kako ga majka nosi neprekidno u kontaktu s pokretom. Žene tih afričkih plemena, nose djecu na leđima sve dok ne prohodaju, nose ih pri obavljanju posla, ali i pri ritualnim plesovima plemena, dječiji mozak, preko pokreta majke, prima i pamti njene oscilacije energije koja proizvodi osjećaj za ritam. Osjećaj za ritam je mem u dječijoj glavi koji je, očito s vremenom postao i dio njegovog genetičkog koda i tako uvjetovao evoluciju pokreta afričkih plemena. Mi smo rođeni u krutom svijetu zapadne Europe, odgojeni i njegovani drugačijim zakonima, naš mem je drugog karaktera, a time i genetski kod, ali i mi imamo osjećaj za ritam, drugačiji, ali naš. Ako želimo i ako to shvatimo, tada svaki kreativni pokret može biti doživljaj i tada svaka tehnika koju vježbamo odgovara i prostorvremenskoj koordinaciji naše osobnosti. Pokretom se nalazimo u dinamičkoj ravnoteži, a ritam nas vodi kroz pokret primjeren podneblju u kojem smo rođeni. Ritam kao osnovna karakteristika pokreta, mora proizaći iz nas samih, iz nasljeđa i vremena u kojem smo rođeni. Osjetivši, stvarno, svjesno taj dio svoje osobnosti na njemu možemo graditi pokret, a kad je izgrađen i naš, onda ga možemo nadograđivati, oblikovati i usmjeravati.
Manu propria kineziterapija
Spojivši ritam i dinamiku sa četiri osnovne valencije s kojima se pokret sjedinjuje s dimenzijama umno- osječajno- osjetilnog u meni, počela sam raditi na metodama koje sam nazvala:
- 4- D samopoimanje
- 4- D samostabilizacija i
- 4- D samomobilizacija.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://samopoimanje.blogspot.com/
